Počeci slovenskog Black Diamonda sežu u 2005. godinu, kada su gitaristi Igor Manasijevič i Nejc Vidmar počeli svirati zajedno, s jednim ciljem, stvaranjem visokoprofilnog heavy metala s ubačenim vlastitim elementima koji bi pridonijeli svježini zvuka.

Počeli su tražiti ostale članove, među kojima su se našli i neki od lokalnih slovenskih glazbenika, ali su svi naknadno otišli jer se nisu mogli nositi s visokim ciljevima koje je Black Diamond postavio za sebe. Tako su Igor i Nejc morali potražiti nove glazbenike na širem području.

Danas, uz njih dvoje, postavu benda čine Žanil Tataj Žak (Divlje jagode, Mary Rose), jedan od boljih rock/metal vokala regije, bubnjar Robert Kovačić, koji je svirao s Belphegorom, te Urban Medič iz progresivnog metal benda Prospect. “Last Man Standing” prvijenac je Black Diamonda, a sniman je u Studiju Evolucija uz pomoć producenta Simona Jovanoviča. Black Diamond tvrde da kod njih ništa nije prepušteno slučaju, tako da su album snimali onoliko puta koliko je bilo potrebno da budu apsolutno i sto posto zadovoljni rezultatom, što je i potrajalo dugih osam godina.

Uz to što je sniman, album je i miksan u Studiju Evolucija, a mastering je radio poznati Finac Mika Jusila u Finnvoxu. “Last Man Standing” predstavlja heavy metal onakav kakav bi trebao biti, sviran iz srca, s dinamičkim, organskim zvukom. Iako često zazvuče kao Iron Maiden, vokal Žak ima svoju karakterističnu, snažnu boju glasa s jako dobrim rasponom, a do odlične vokalne izvedbe i impresivne sličnosti s Bruceom Dickinsonom dolazi uglavnom u refrenima pjesama.

Albumom dominiraju nešto duže pjesme, šest od sveukupno deset pjesama duže su od šest minuta, a karakteristika povećeg broja pjesama su i uvodni instrumentali, kao u početnoj “Opus 91-96” ili “The Edge Of Sanity”. Unatoč njihovoj dužini, pjesme su jako dobro posložene i nisu dosadne, već suprotno, znaju zadržati interes slušatelja stalnim promjenama ritmova i tempa. Lirski, pjesme se usredotočuju na priče svakidašnjice, ratove i sanjarenja, uz brutalno realne i tužne priče.

Početna “Opus 91-96” je antiratna, antemska pjesma i započinje ponešto mračnim melodijama, a prerasta u srednje brze melodije koje se izmjenjuju cijelo vrijeme. “The Edge Of Sanity” prikazuje dobru ravnotežu lead gitara i nešto mračnijih nota. “Dreams Of Tomorrow” također je jedna od dužih pjesama koja se približava progresivnom stilu, a karakteristična je po učestalim promjenama tempa i ritma, slojevitim vokalima koji variraju od dubokih na početku do visokih uz refrensko višeglasje. Čista, osjećajna heavy balada “Hold Me Tonight” sadrži jako lijepe clean sekcije i sama po sebi je maidenovoskog stila, a može se ubrojiti u neke od najboljih uradaka na albumu, uz “Dreams Of Tomorrow” i “Black Diamond”.

“Black Diamond” također sadrži neke od progresivnih elemenata, a priča priču osiromašenog čovjeka zarobljenog u vremenu današnje diktature koji vodi dijalog sa sinom. Jedina pjesma na slovenskom jeziku je “Lažne zvezde” koja govori o licemjerstvu između prijatelja, a sadrži neke od jako dobrih gitarskih riffova i dijelova akustične gitare uz bogate vokale.

Posljednja, “Tears In Eyes”, još je jedna atmosferična balada, duet mračnog tona i mračne teme zlostavljanja, a uz Sama Urbančiča, na njoj gostuje i vokalistica Sandra Tomović.

Pozitivna strana Black Diamonda je ta što nema prevelikog ponavljanja tipičnih himničkih riffova, već su pjesme uglavnom složenijih, melodičnih riffova te pomalo izlaze iz okvira heavya i približavaju se progresivi. Ovakav zvuk nije ništa posebno novo, te iako uvelike podsjećaju na Iron Maiden, pogotovo vokalno, bend uzima karakteristike tih velikana metala kako bi ih iskoristio u stvaranju svog vlastitog zvuka. Black Diamond pokazuju kvalitetu metal glazbe na našim i susjednim prostorima, a nadamo se da drugi studijski album nećemo čekati dugo. Pogotovo ako namjerava biti jednako dobar ili još bolji od prvijenca “Last Man Standing”.

Original link:

http://www.muzika.hr/clanak/42347/albumi/sjaj-crnog-dijamanta.aspx